U Muzeju grada Trogira otvorena izložba Ana-Marije Smoljanec: “Kletva Ulama-bega”

 

 

 

dfsdf

 

 

 

Izložba “Kletva Ulama-bega” Ana-Marije Smoljanec, u organizaciji Galerije Brešan Split i Muzeja grada Trogira, otvorena je u petak u atriju Muzeja grada Trogira.

Nazočnima su se obratili ravnateljica Muzeja dr.sc. Fani Celio Cega, autorica Ana-Marija Smoljanec, a više o kletvi Ulama-bega, picokima, slikarici ženskih boja i muškog crteža rekao je Igor Brešan koji je ujedno napiso i sjajan predgovor o izložbi:
„Oni što se pozivaju na spoznajno, a nastoje ipak učiniti makar mali korak naprijed k suvremenom, nepoznatom, vjerojatno su u tim nakanama sebi postavljali nebrojene barikade, potpitanja na koja krhki i kolebljivi odgovori ni u kojem slučaju nisu bili garancija ispravnosti odabira tog puta. Dilema kako ići ukorak s vremenom, a k tomu iskustvo ne doživljavati bremenom (opipljivije je reći biti suvremen u tradicijskom) ili kako u laboratoriju fantazija pomiriti baštinu s aktualnim izričajima (popularnim neo-tendencijama), vjerujem da su s ogromnim upitnikom ključale i u Ana-Mariji Smoljanec. Slikarici, Koprivničanki rođenjem, a danas vezanoj poslom za Križevce.

Naime, dugo je figurirala istina po kojoj je susjedstvo, inspirativna Podravina, taj umjetnički poligon naivaca, bila prototip likovnom razmišljanju i dirigiranim slobodama, a picok zaštitni znak odnosno filozofija života, štoviše identitet i simbol specifičnog likovnog izražavanja. Pijevci u sto koluri kočoperili su se sa stakala svjedočeći o čudu u kojoj je svaki imućniji seljak bio i umjetnik. Dakako sve je imalo donekle logično pokriće u pokretu koji je bio izuzetno cijenjen u svjetskim relacijama sredinom minulog stoljeća, ali i u legendi po kojoj je đurđevačku utvrdu od opsade Turaka u bezizlaznoj situaciji i gladi što je zaprijetila, spasio posljednji iz topa ispaljeni picok. Kao neku vrstu kletve Ulama-beg Đurđevčane će nazvati picokima: A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime picoka dovijeka nosili! Picokima vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će picoki!

Sjećam se jadikovki Željka Mucka, koprivničkog slikara i pravedne borbe za pravo građanstva jedne sasvim druge umjetnosti, školovanog artizma, dijametralno suprotnog postojećem na terenu pa i uvjerenju institucija. Napora za osviještenost, po pitanju umjetnosti koja je redovito gubila u usporedbama s iskrenim rukotvorinama i sračunato naivnim pogledom na svijet. Bez obzira na diplome, bilo je bogohulno ne biti nadri, infantilni, umjetnik u tom rezervatu čiji su međaši Virje, Hlebine, Molve i Gola bili svjetskim fenomenom i atrakcijom. Došla su srećom neka druga vremena, makar je držimo bilo prostora i za jedne i za druge. Akademizam u Podravini više nije stvar kurioziteta, čudaka, dapače naivci su prošlost, napose danas kad se od umjetnosti ne živi, i kad su ono malo preostale iskrenosti profanirali novac i ponuda.

Kao da je Ana-Marija Smoljanec imala sve ove parametre na pameti. Ostala je doma, a vidjela svijeta! Nije pobjegla od picoka, ali je uvažavanjem prakse i usvajanjem spoznaja spojila do jučer nezamislivo, nespojivo. Pomirila svjetove i već se prvim izlagačkim nastupima nametnula plejadi velikih hrvatskih umjetnika animalista. Tom specifičnom rodu likovne umjetnost starom koliko i čovječanstvo. Uz sam bok Filakovićevu životinjskom carstvu, Dolićevu zoološkom vrtu, Mašićevim guskama, Lončarićevu pijetlu, Kraljevićevu psu, ali i Deškovićevim goničima, Vlašićevim, Kernovim i Strieglovim konjima, Pulitikinim mačkama, Ivačićevim ili Plančićevim ribama… Deskripcija je u startu otklonjena, sačuvana je tek na minimum i koliko god izgledalo smjelo tvrditi, slikarica zapravo slika društvenu klimu! Te kokice su personalizirane, karakterno vrlo iznijansirane, markirane i portretirane sigurnim grafizmom. Manje eksponirane linije nagovještaj su pomaka. Svojevrsna je to bojanka za odrasle u kojoj okružje diktira koja će farba dominirati. Dolazimo do suštine jer i nismo nego kokoši koje kljucamo ono što nam se da. Lupa nas nostalgija, idila netaknute prirode? Gdje li su kočoperni pijevci što su kukurikali s plotova? Nije valjda da kokadakanje priziva moćne Generalićeve pijevce sa štaglja? Ne, priča je sasvim divergentna, svjedočimo zbilji i tranzicijskoj klimi, prateći peradarnik u kojem samo nosilice spašavaju glavu i podržavaju agoniju do egzistencijalnoga kraja. Tu su tek radi reprodukcije! Zato slikaricu ne zanima ozračje, ljepota i čari krajobraza na kojem povjesnica inzistira kod većine animalista, koliko suodnos tih živih stvorenja i njihova sudbinska povezanost. Sve je razrađeno do savršenstva, sve ima pokriće u stvarnosti, savršeno kontrolirano i tek markantni crtež svjedoči o tome da ništa nije identično kako se na prvi pogled doima. Jer i kokice su, ma koliko god iz našega rakursa podcjenjivački bile niža životinjska vrsta, ipak “ličnosti” svaka za sebe. Razaznaje se to iz njihovih apostrofiranih dnevnih aktivnosti i zauzetih položaja! Glavom uprtom u pod vjerojatno svijet neće promijeniti, a još manje će koga dirnuti njihovo nervozno komešanje! No u pitanju su, po Ana-Mariji, osjećajna bića, njihov gandijevski otpor upozorava na naš krvavi obračun i ponižavajući odnos. Baš kao i u stvarnosti, zar ne? Nema tu ničega što bi asociralo na durerovsku demonstraciju vještine jer ovdje je poruka važnija od slike. Ideja je u drugi plan pogurala sve floskule s kojima smo se ne tako davno zanosili, pa i u umjetnosti, služeći vazalima i ne mareći do vlastita ponosa i dostojanstva. Priča o odrastanju i sazrijevanju Ana-Marije Smoljanec, slikarice ženskih boja i muškog crteža svjedočenje je o svojevrsnoj emancipaciji sela, alegorija koja nam otvara brojna društvena pitanja, a sve na obrascu od kojega se to ne bi očekivalo.”

Inače, Ana-Marija Smoljanec rođena je 1985. u Koprivnici. Završila je Školu primijenjene umjetnost i dizajna u Zagrebu, smjer slikarstvo. Diplomirala je Likovnu kulturu i slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi profesora Dalibora Sokića i stekla naziv magistra likovne edukacije. Članica RE-SPAM kolektiva i likovne udruge LUP-ART. Radi kao nastavnica likovne kulture u Križevcima.

Izložba će u atriju Muzeja grada Trogira biti otvorena do 30. rujna (pon – sub, 10:00 – 13:00 te 17:00 – 20:00)

Foto: Muzej grada Trogira