‘Obišao sam najgora mjesta na zemlji i svjedočio hororu': upoznajte Zorana Marinovića,

,.,3

Jedan od onih hrvatskih fotoreportera koji bi zasigurno mogao dobiti “World Press Photo”, najznačajniju svjetsku nagradu za fotografiju, je Zoran Marinović, rodom iz Ploča, koji živi u Dubrovniku. Marinović je jedan od najpoznatijih i najupornijih svjetskih fotoreportera koji svojom kamerom obilazi ona trusna svjetska područja u kojima bjesne ratovi, vladaju prirodne katastrofe ili glad.

Zoran je obišao mjesta devetog kruga pakla, sve ono što “obični smrtnici” ne žele niti gledati na TV-u, jer kod normalnih ljudi izaziva bijes, ljutnju, tugu, gađenje… Bio je Zoran do sada u Sierra Leoneu, Afganistanu, Iraku, Siriji, Kongu, Burmi, Tajlandu, Ukrajini, zemljama Latinske Amerike.

– Već 20-ak godina obilazim trusna svjetska područja. To je postao način života i to je gore od ikakve droge. Kada se jednom “navučeš” na izvještavanje sa svjetskih ratišta, ne odustaješ od toga lako. Još kao dijete sam znao da se želim baviti tim poslom, a za njega je zaslužan stric iz SAD-a koji mi je kao djetetu donosio “National Geographic” (u bivšoj Jugoslaviji ga nisi mogao kupiti) i u kojemu sam gledao fenomenalne fotografije i čitao izuzetno interesantne tekstove. I tada sam se “zarazio”, kazuje danas 45-godišnji Zoran, koji već za nekoliko dana putuje u Kongo.

Tko bolje plati
Zoran je “free lancer”, odnosno “slobodnjak”, ne radi ni za koga, odnosno radi za svakoga, ili za onoga tko mu naruči reportažu, ne nužno uvijek za onog tko najbolje plati.

– Imao sam više puta mogućnost da radim za nekoga, da “oženim” neku novinsku agenciju ili TV kuću. Ali to sam odbijao. Bolje mi je ovako. Istini za volju, surađujem s “Paris Matchom”, engleskim “Telegraphom”,”New York Timesom”, “National Geograficom”… Kada radim priče za njih ili neke druge, oni mi daju upute što žele i ja im to moram isporučiti, priča nam Zoran.

Jedna od predispozicija za obavljanje ovako opasnog posla je hrabrost i upravo ona pravi razliku između onih koji mogu i onih koji ne mogu odlaziti u ta svjetska trusna područja.

– Treba imati hrabrosti, ali i pozitivne ludosti. No, i ja se bojim, strah me je, jer da me nije strah bio bih svjestan toga da nešto sa mnom nije u redu. Onog dana kada bih se prestao plašiti situacija i okruženja u kojemu se nalazim, vratio bih se doma i više nikada ne bih otišao na takva područja. Dovoljno ti je samo jednom da se nađeš u krivom trenutku na krivom mjestu i da je sve gotovo za sekundu. Ja sam mnogo puta bio u izuzetno opasnim situacijama, ali na svu sreću ni u jednoj nisam stradao. Moraš se bojati kada ti poviše glave fijuču meci, eksplodiraju granate, kada ti je smrt svakodnevni suputnik i gdje se rade bestijalnosti koje normalni ljudski mozak ne može ni pojmiti- govori Zoran.
Tako je Zoran bio i u Sindžaru (granica Irak-Sirija), prvom velikom gradu koji je tzv. ISIL izgubio.
– Snimao sam u vrijeme velike ofenzive kada je tzv. ISIL pobijeđen i bilo je jako opasno. Opasno je bilo i u Mosulu. Tamo je bilo jezivo, moraš biti na posebnom oprezu od bombaša samoubojica. Tako se jedan raznio samo 30-ak metara od mene i zaista nije ugodno biti u tom okruženju. Međutim, najgore je ono što vidiš očima, a pomoći ne možeš nikome.

,.,4

Pokolj u Kongu
Zateknem se sto puta u razmišljanju gdje prestaje fotografija i gdje počinjem ja. Stravično je kada vidiš djecu koja žive pokraj gorućih naftnih polja, koja nemaju što jesti i čije su ovce pocrnjele od te nafte. Ali, to je moj posao, nitko me nije tjerao da to radim, ja to volim, to je moja strast.

Teško je bilo i u Kongu. Tamo ljude ubijaju, kasape mačetama, tamo je strašno stanje. Prema izvješću UN-a, u posljednjih 15 godina u Kongu je ubijeno pet milijuna ljudi. I nije to neka izmišljena brojka, to je stvarni broj. Dakle, nekih 700 tisuća ljudi više je ubijeno nego što cijela Hrvatska ima stanovnika. Koliko je opasno na svjetskim ratištima, najbolje govori podatak da je u trenutku oslobođenja Alepa (Sirija) u gradu bilo samo šest novinara, među kojima sam bio i ja. Ovaj posao može biti emocionalno nepodnošljiv, jer svaki sukob nosi svoju tragediju, govori Zoran.

Nisu samo ratna područja stresna za posao fotoreportera, već i ona gdje djecu iskorištavaju za najteže moguće poslove.
– To što sam vidio u Africi ostaje duboko skriveno u duši svakog normalnog čovjeka. Tamo djeca kopaju rupe u zemlji duboke 15 metara i zavlače se u njih kako bi iskopali coltan, koji je jedan od sastojaka svakog mobitela u svijetu. Ulaze u te rupe s košarama i dok košaru ne napune coltanom, ne izlaze iz rupe. Strašno za gledati, a zamislite kako je najmlađima to raditi. Čovjek koji to vidi, kao ja, sve upija. Imam čistu savjest, jer toj djeci jedino mogu pomoći na način da ih snimim i upoznam svijet s takvim stvarima, ali moja podsvijest radi – govori Zoran.
Nedavno je Zoran snimio u Mosulu vjerojatno do sada svoju najznačajniju fotografiju, koja bi ga mogla proslaviti, kao što je fotografija iz Moskve mrtvog Leonida Brežnjeva, predsjednika SSSR-a, proslavila poznatog splitskog fotografa Jadrana Lazića.

Al-Baghdadijev rođak
– Istina je. Nedavno sam u Mosulu bio jedini fotoreporter koji je snimio Al-Baghdadijeva rođaka, koji je bio šef svih ISIL-ovih zatvora. On je pokušao pobjeći iz Mosula, i to kroz kanalizaciju, ali nije imao sreće. Netko ga je primijetio, krenuli su za njime i uhvatili ga. Izvlačili su ga iz kanalizacije i ja sam imao dojavu da se to upravo događa te sam došao na to mjesto i snimio ga. Bio sam jedini fotoreporter koji ga je “ovjekovječio”. Fotografiju je objavio “Paris Match”, koji je ponudio najbolje uvjete i koji je sliku objavio na duplerici.
Naravno, ne mogu i ne želim reći po kojoj je cijeni prodana ta fotografija, ali mogu reći da ja od svog posla još uvijek mogu dobro živjeti. Do kada, to ne znam. Nažalost, iz medija izumire forma reportaže, koja je kraljica novinarstva i od koje ja živim. Danas novinar ne mora izići iz svoje redakcije i može napraviti reportažu, što je loše za novinarstvo – smatra Zoran.

Da bi svaki fotoreporter uradio dobar posao, mora imati dobrog, odnosno vrhunskog fiksera (lokalni novinari koji pomažu da fotoreporteri i novinari dođu do dobre priče), a mora i moći uopće doći do ratnog područja.
– U Mosulu jedan fikser dnevno košta od 500 do 600 američkih dolara. Taj moj fikser mi je i omogućio da snimim Al-Baghdadijeva rođaka.
Hrabri Dubrovčanin kaže da je rat u Siriji jedan od surovijih koji je vidio.
– Tamo svatko ubija svakoga. Tamo se ne preže ni od čega. Razlika je samo u tome što jedni to snimaju i stavljaju na internet, a drugi ne snimaju već “rade” u tišini, kazuje Zoran.

Kongo, Afganistan, Palestina…
I za kraj nas je zanimalo kakvi su mu planovi za budućnost.
– Uskoro idem u Kongo, samo čekam vizu i tamo odlazim snimati jedan od najgorih zatvora na svijetu. Poslije ću u Afganistan, pa u Palestinu, a planiram i izložbu svojih fotografija u Splitu. Upravo dogovaram detalje s Fotoklubom Split. A namjeravam napraviti po uzoru na Danteov “Deveti krug pakla” izložbu “Devet krugova pakla – devet najgorih mjesta na zemlji”, zaključuje Zoran.

IZVOR: slobodnadalamcija.hr